- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Dr Vladimir Jovanović jedan je od najistaknutijih predstavnika srednje generacije srpskih istoričara. Rođen je 1966. godine u Beogradu u kome je završio studije istorije na Filozofskom fakultetu, na kome će kasnije magistrirati i doktorirati. Od 1993. godine zaposlen je na Istorijskom institutu SANU u Beogradu. Objavio je veliki broj naučnih radova, a oblast istraživanja su mu društvena istorija srpskog naroda u 19. i početkom 20. vijeka, činovništvo i srpsko-bugarski odnosi. Srpsko-bugarskim odnosima posvetio je i jako vrijednu knjigu „Srbija i Bugarska 1886–1896”, u kojoj je on, kako je zapisao jedan od njenih recenzenata prof. dr Petar V. Krestić „pružio veoma uspjelu i cjelovitu sliku” tih odnosa, „ne štedeći ni jednu od strana”.
Knjigu su izdali Istorijski institut i „Službeni glasnik” iz Beograda, a uz odobrenje dr Jovanovića, iz nje ćemo prenijeti jedan vrlo zanimljivi dio.
Među državama Balkanskog poluostrva nastalim 1878. godine, Srbija i Bugarska imale su možda najviše zajedničkog. Porijeklo stanovništva, jezik, vjera, običaji i geografska povezanost dviju zemalja govore u prilog tome. Kao protivteža tim elementima, još i prije sudbonosnih događaja iz 1878, javili su se prvi znaci koji su upućivali na buduće rivalstvo srpskog i bugarskog naroda. Osnovni izvor sukoba bile su srpske i bugarske nacionalne težnje, koje su se preklapale na širokom prostoru: od Niša do Šar-planine na zapadu i do Vidina i Soluna na istoku. Sanjajući o oživljavanju državnih tradicija srednjeg vijeka – Dušanovog ili Simeonovog carstva, oba naroda vjerovala su da im je proviđenje namijenilo ključnu ulogu na Balkanu. Ipak, u periodu prije 1878. godine nacionalna energija i apetiti balkanskih naroda imali su mnogo širi manevarski prostor. Različiti planovi srpskih državnika i bugarskih nacionalnih djelatnika obuhvatali su skoro čitav Balkan i sezali su od Bosne do Bosfora. Nije bilo međa i oštrih granica s kojima se poslije 1878. moralo računati, a time ni potrebe da se s tolikom sumnjičavošću motri na namjere prvog susjeda.
Srbija, na koju se od vremena kneza Mihaila Obrenovića gledalo kao na stožer i utočište slobode balkanskih Slovena, nesumnjivo se nalazila u prednosti. Iako formalno zavisna od Porte, ona je već posjedovala osnovne elemente savremenih evropskih država. Sa spoljnopolitičkim programom, utvrđenim još tokom prve polovine 19. vijeka, na jedan korak do pune državne samostalnosti, Srbija nije mogla pretpostaviti da će joj neki od okolnih slovenskih naroda (ponajmanje bugarski) uskoro osporiti to vođstvo. Za samo jednu deceniju situacija se sasvim izmijenila. Najprije je, 1870. godine, stvorena bugarska Egzarhija – crkveno-školska organizacija, koja je pod svojim duhovnim vođstvom objedinila slovenske prostore od Niša do Ohrida i od Dobrudže do Bosfora. Njen nastanak predstavljao je jasno upozorenje srpskim političarima da se istočno od Srbije spremaju krupne promjene. Okrenuti zapadu i zaokupljeni zbivanjima u Bosni, oni tome nijesu poklonili posebnu pažnju. Godine 1875. uslijedio je Hercegovački ustanak koji je izazvao čitavu lančanu reakciju – naredne godine Srbija i Crna Gora objavile su rat Turskoj, a na strani hrišćana u sukob se uskoro umiješala i Rusija. Do početka 1878. godine politička karta Balkana bila je potpuno izmijenjena.
Rusija, u čiju su pomoć u Beogradu polagane sve nade, 19. februara 1878. godine potpisala je mir s Otomanskom imperijom. Na sveopšte iznenađenje, stvorena je velika Bugarska, osnovica za ostvarenje vjekovnog ruskog sna – osvajanje Bosfora i Dardanela. Sanstefanski mir doveo je Srbe u stanje potpunog razočaranja, dok su ga Bugari, naprotiv, shvatili kao ispunjenje svojih nacionalnih ciljeva u punom obimu. U tom smislu, on je otvorio jednu od prvih pukotina, možda i najdublju, između ta dva naroda. Ruski pokušaj doživio je međutim potpun neuspjeh, a odredbe ugovora u Sanstefanu revidirane su pod pritiskom ostalih evropskih sila na kongresu u Berlinu sredinom 1878. Kada je podjela Balkana kakvu je Petrograd zamislio bila odbačena a Berlinski ugovor obezvrijedio plodove ruskih pobjeda i Bugari su imali prilike da osjete gorčinu poraza. Tako su naglo i sasvim grubo prekinuti snovi o velikim nacionalnim državama Balkana, a Srbija i Bugarska skrojene su prema trenutnim snagama velikih sila.
Kneževina Srbija, koja se tada prostirala na 48.000 kvadratnih kilometara, morala se odreći Bosne i Hercegovine i primiti granicu na Drini, dok je od sanstefanske Bugarske ostala samo autonomna tributarna kneževina, formalno zavisna od Porte, površine 64.000 kvadratnih kilometara, između planinskog masiva Balkana i Dunava. Bugarske oblasti južno od planine Balkan odvojene su u zasebnu autonomnu oblast Osmanskog carstva pod nazivom Istočna Rumelija. Imajući sada Austro-Ugarsku ne samo sa sjevera već i sa zapada, a Bugarsku s istoka, Srbija se, geografski potpuno ukliještena, našla u vrlo nezgodnom položaju.
(NASTAVIĆE SE)